italiano

english

hrvatski

Vosak, kao likovni medij, određuje ove slike IVANE PULJIĆ. Određuje ih onoliko koliko matrica metrike određuje primjerice sonet. Slikarica svakako mora računati s njegovim tehnološkim i medijskim specifičnostima, i to u slučaju kad joj on daje krila jednako kao i onda kad ona, svojom dobrom voljom, njegove izričajne limite pretvara u dobro došlu prednost. Na isti način kako su, s vremenom, i ograničenja okvira postala ključni element slike. Na ovim slikama sve je vosak i sve je od voska. Međutim, neke od njih su više voštane od drugih. To su one slike na kojima slikarica preko već postojećeg voska, voštanim oblačićem odvaja znak, znakovlje, pa i scenu, odnosno ono najbitnije na tim slikama. Gradeći metaforu priče na nejednakosti više ili manje važnoga, slaže i centralno postavljenu značensku i vizualnu matricu slike. To okupljanje slikovnog materijala daje konciznost izričaju, ali i manje mogućnosti kreativnog učešća gledatelja. U onim drugim, ovdje izloženim slikama, koje nisu sazdane na takav način, na kojima oko nema samo jedno uporište, gledatelji uživaju u slobodi neobaveznog 'prostranstva' slike, koju slikarica rado prepušta gledaočevoj imaginaciji. Dakle, Ivana Puljić nudi na jednoj grupi slika interakcijsku a na drugoj hijerarhijsku stupnjevitu i konciznu realizaciju. Linija vođena rukom voli tehnicistički deskriptivno čitak crtež, kojemu je zanimljiv opće poznat oblik, ali joj nije krivo kada joj slikarica povjeri ulogu onemiritelja. Kada je u službi ritma. Značenski rekvizitarij slikarice manipulira općim, najneposrednijim znanjem kojeg svatko od nas posjeduje, a za kojeg ne znamo kada smo ga stekli, ni odakle mu je porijeklo. Valjda je oduvijek u nama. Upravo se na taj nama dragi komod otkrivanja, slikarica oslanja postavljajući pred nas ovakvo slikarstvo. Oni koji se sustavno interesiraju za likovnost znaju da osjetila predočavaju svijet pojedinačnih događanja u nerazmrsivo povezanim i pomiješanim slikama. Međutim kad bismo te slike ostavili samo osjetilima nikad ih ne bi mogli razmrsiti pa ni doći do jasnog razumijevanja njihove strukture. Srećom, naša pamet posjeduje instrumentarij kojim možemo shvatiti općenitost u njenom čistom obliku. S tim našim darom računa i manipulira naša slikarica. Ona nas uvlaći u svoju duhovnu igru koja nam omogućuje komodan pristup svijetu ovih slika, a kojeg doživljavamo istovremeno kao da smo u njemu i izvan/nad njim. Lijep primjer takve narativne igre možemo pronaći na onim, ovdje izloženim radovima ,gdje se srođuju spomenički instrumentariji dvaju ili više gradova vrlo različitih vizualnih identiteta. Spomenimo jedan od njih. Sliku “Ples venecijanskih gondola” koja “ugošćuje” vizualne posebnosti triju gradova(Split, Venecija, Zagreb). Rialto i Peristil sudjeluju u miksu identiteta čiji je konačni rezultat nova ,sebi dovoljna, vizualna zbilja. To su najčešće vrlo uspjeli radovi; oni s kojima se slikarica može slobodno hvaliti. Za ovo je slikarstvo, ne najvažnija ali očito stalno prisutna, upletenost estetike stripa u njegove duhovne meandre. O tome tek toliko. Tako uopćena konstatacija je rezultat spoznaje da su veze ovih slika sa stripom zapele negdje u našoj podsvijesti, pa je ova naša spoznaja više doživljaj nego jasni, razrađeni argument. Slikarica se vrlo lijepo i domaće osjeća u liberalističkom miljeu postmodernizma međutim ,ona se, očito, nije zaklela na vjernost pa se često odmiče od njega probajući i druge slobode, druga iskustva. Odmak ovih slika od iskustva postmoderne je u tome što ovi samostalni znaci nisu bez referenata, ovo nisu “slike bez zbilje a još manje su zbilja bez utemeljenja”. Njena hiperzbilja nalazi svoju autentičnosti u predmetnosti. Taj samo njoj primjeren “simulakrum” nas upućuje na to da slikaricu doživljavamo kao onu koja vjeruje da je ono za što se na društvenom planu zalaže samo više-manje dohvatljiva utopija. Ovo slojevito bogatstvo pred vama namjenjeno je onima koji posjeduju dublju, temeljniju intimnu obavještenost. Pretraga strukture ovog slikarstva otkriva složenost iz koje proizlazi jednostavnost i čitkost kojom se odlikuje konačni dojam o ovim slikama. Andro FILIPIĆ __________________________________________________ Pod jednostavnim nazivom kombinirana tehnika, koji stoji uz njene slike krije se čitav niz postupaka i materijala koji zahtijevaju strpljenje, preciznost i brzinu kako bi u konačnici dobila efekt koji želi. Na drvenu podlogu stavlja platno ili mrežu, koristi se koncem, kopčama, bojom, voskom…Bogatstvo materijala i postupaka na kraju rezultira magičnim slikama realizma. Njezine me slike podsjećaju na snove, one snove u kojima prepoznajete jasne obrise predmeta, dobro znane stvari, situacije i ljude koje viðate svakodnevno, ali koje su smještene u neke neobične, pomalo košmarne prostore, u veze koje su moguće jedino u snovima. Ivana Puljić karlovačkoj se publici predstavlja s trideset i četiri slike raðene u kombiniranoj tehnici, koja se najkraće može opisati kao vosak na drvu. Ti su radovi nastali u posljednjih nekoliko godina u razdoblju od 2006. do 2010. Nešto stariji radovi,oni iz 2006. i 2007. godine, prikazuju izrazitu povezanost slikarice s materijalom u kojem radi te ona voskom prekriva skoro cijelu sliku. S vremenom ta veza polako popušta te autorica naglašava pojedine segmente, čime slika dobiva na intenzitetu, a vosak zapravo tek sada dobiva na snazi i dolazii u prvi plan. To je posebice vidljivo u djelima iz 2009.godine. Njezine radove teško je tematski podijeliti, ali ono što se provlači na najvećem broju slika svakako je motiv grada, onaj njegov urbani dio. često prikazuje Split, živopisan u svakom pogledu on je grad koji joj nedostaje kada je daleko, ali i grad koji ju pomalo guši kada je predugo u njemu. U takvim situacijama odlazi u Rim, umjesto njezina slikarskog sazrijevanja, u grad koji ju je oblikovao u onim mladenačkim, formativnim godinama kada smo željni znanja i želje za iskustvom. Ni tu joj ne nedostaje inspiracije. Ova izložba pogled je u intimni svijet slikarice, u slike koje na prvi pogled prikazuju nejasne prizor, ali koje Vas zovu da zastanete i zagledate se u njih. Tek ćete tada prepoznati i otkriti sve ono što prikazuju, a na nekoj od njih možda pronaći i djelić svog sna. Silvija Huljina __________________________________________________ U povodu voska Ovo nije slovo eksperta već ljubitelja. Gdje smjestiti Ivanin intimizam? Metafizično, magični realizam ili realni nadrealizam? Vješta je i nježna ta ženska ruka mala. Njene štipalice su lastavice zasjele na notnom crtovlju. Ona crta u pohvalu sporednim stvarima . "Cio che mi ha detto il tram" / Carlo Carra /. Njenim tramvajem se prevozim Ilicom, od nemila do nedraga. Njene slike su kasna voštanica,koja se rastapa po kuhinjskom stolu. Mi spavamo u plavoj postelji Ivaninog djetinjstva. Mi životarimo iza njene mediteranske ponistre. Pakiramo se za odlazak. Naša čežnja je vosak na drvu. Tajanstveni stranac ,kojem crveni kišobran čuva leđa svakodnevice. Ja sam kao voštana figura na Ivaninoj strani. Arsen Dedić __________________________________________________ Crossover "slikopisnih" reljefa Još od lucidne – za neke možda i cinične - "dijagnoze" Toma Wolfa o literarnoj ili interpretativnoj ovojnici suvremene umjetnosti koja je, postajući zapravo "naslikana riječ", često sama sebi bila svrhom, lijepljenje etiketa radovima koji se otimaju uobičajenoj "kategorizaciji", čini mi se ne samo riskantnom već i bedastom rabotom. No, unatoč tome, teško je odoljeti pa ne nazvati serijal kombiniranih tehnika voska na drvu odnosno osebujnih assamblagea i plitkih "slikopisnih" reljefa Ivane Puljić tipičnim zgodicima svojevrsnog likovnjačkog "crossovera". Točnije, dijelom plimnog vala kombiniranja raznorodnih tehnika kojemu su ishodišta svojevrsna eklektičnost odnosno postmodernistička sloboda izbora formi i sadržaja. U osnovi riječ je o pravom postupku kolažiranja, ali ne u smislu tradicionalnog i uobičajenog spajanja komadića papira ili krhotina predmeta "naplavljenih" iz svakodnevnog okruženja već o načinu formiranja kompozicije, "slike cjeline" i površine slike. S dubokim umišljajem i bezgrješnim izborom materijala. Naime, različite vrste voska – prirodni, umjetni te pomiješani s pigmentima – imaju dvojaku funkciju. Oni su dakako glavni dio reljefne "konfiguracije" površine slike, njen temeljni gradivi element, površina po kojoj se grebe kao da je riječ o grafici ali i prozračna zaštitna "emulzija" kroz koju se nadzide donji sloj. Vosak je također i vezivno tkivo koje u cjelinu slike spaja ubačene predmete i različite materijale – od čavlića, "floppy disca" iz kakve stare diskete, slušalica MP3 playera ili i-poda, žice, konopčića... - postajući ovovremeni srodnik jantara u čiju su žutu caklinu trajno ulovljeni fosilizirani ostaci negdašnjeg života. Ivana Puljić očito je još jedna u nizu autora koji inzistiraju na "suočavanju" (jukstapoziciji) formalno nespojivih elemenata, no umjesto dojma kaotičnosti svaki od njenih kolažnih-reljefa neodoljivo je zavodljiv i precizno dorađen. čak i onda kad sliku – kao javni zagovor ideji postmodernističkog posvajanja - tvore crtež a la David Hockney, pop-artistički motivi ili "dramatični efekti" enformela korišteni u formiranju reljefne površine. Ideja novih "fuzija" naizgled nespojivih elemenata i stilova – koji možda provocira i ideju da su sve stare "forme" i "klasične discipline" pa i samo slikarstvo mrtvi – posve je usuglašena i sa osnovnom temom Ivaninog rada. Jer, kako sugerira i sam naslov ciklusa, autoricu zanima paralelnost unutarnjih i vanjskih svjetova; ona doslovna – s interijerima stanova i javnih prometala u kojima "vrijeme stoji" dok vanjski svijet "prolazi" strelovitom brzinom - i ona simbolična koja govori o propitkivanju veza između vlastite nutrine i vanjskog svijeta zaustavljenog prozračnom ovojnicom voska. Zlatko Gall __________________________________________________ Ivana od voska U materijalnom svijetu koji nas okružuje i koji proživljavamo, kreativna intervencija u prostoru, ma kakva ona bila, imanentna je samo i jedino ljudskim jedinkama. čovjek je od pamtivijeka nastojao ostaviti nekakav trag na ovom našem modrom planetu i ujedno, na svojoj vrsti svojstven način, zabilježiti emocije: strahove, želje, bojazni, htijenja, ugodu i neugodu, dakle, upravo ona najdublja, unutrašnja osjećanja. činio je to prvotno onim što je uvijek imao uza se: svojim tijelom (gestikulacija), glasom (krik), mimikom (grimasa). Vremenom, razvijajući se i ovladavajući sve više, koliko sobom toliko i okolinom u kojoj je boravio, odgonetavao je postupno nove metode i nova sredstva. Rođen je govor, sačinjene prve alatke a u trenutku kada je otisnuo svoj dlan na kamenu pećine u kojoj je boravio, počinje njegovo likovno izražavanje, počinje povijest umjetnosti. U svijetu recentnog likovnog stvaralaštva svoje specifične tragove, na interesantan i prvenstveno nesvakidašnji način ostavlja i Ivana Puljić (1974) Splićanka koja stvara na potezu između rodnog grada i Rima. Zašto kažem "nesvakidašnji način"? Prvenstveno radi njenog izbora medija kojim se služi kako bi nam prezentirala svoje intimne umjetničke vizije. Poodavno već naviknuti na standardne materijale od olovke, pastela, preko tuševa u boji, akvarela do uljanih i akrilnih boja, pred njenim radovima zastajemo zatečeni jer Ivana svoju poetiku izriče - voskom. Ne voštanim pastelom, već voskom. Ovaj neugledni i naoko šturi materijal u njezinim rukama postaje svojevrsni zavodljivi i razigrani spektar boja, upravo onakav kakav joj je potreban da prenese svoju poruku. Pronikavši samu srž tog materijala, bez obzira na njegovo prirodno ili industrijsko podrijetlo, umjetnica mu u permanentnom eksperimentu udahnjuje jednu potpuno novu dimenziju čineći ga podesnim, podatnim, rječitim, na nov način i za njezine potrebe upotrebljivim, korisnim medijem. Ivana Puljić je stoprocentno gradsko biće, teško se odvaja od urbanih elemenata. Oni je duboko prožimaju, kao što prožimaju i njezine slike. Ona pjeva lirsku odu megapolisu, arhitekturi, industrijskoj civilizaciji običnih upotrebnih predmeta poput telefona, hladnjaka, perilice, metroa ili lučkih dizalica. čovjek, sveprisutni krivac, prikriven je, rijetko je u prvom planu. A i kad bojažljivo izroni iz tmurne i po pravilu tamne game sumornog voštanog sfumata, oko njega, iza njega i nad njim se nadvija prijeteća apokaliptična slutnja. Bijeg iz tog nesaznajnog i prijetećeg Ivana pronalazi, a i mi pred njezinim slikama, ponajčešće tek iza prozora i vrata suptilno penetrirajući u intimu interijera. Tu se ona osjeća dobro, spokojno, okružena poznatim bojama, zvukovima, mirisima prepoznatljivih, svakodnevnih predmeta. Ta i takva njezina lirika uvijek je ekspresivno naglašena tek jednim, koloristički snažnim detaljem, koji nas, zaokupivši nam u prvom trenutku svu pozornost, postupno raskriljuje tanane horizonte mašte i neminovno nas uvodi u sferu opuštanja, smirenja i razumijevanja. Pavle Kaunitz __________________________________________________ Istraživanje intime i prostora Najnoviji ciklus slika perspektivne splitske umjetnice Ivane Puljić kojega prvi put izlaže pred šibenskom publikom,iako predstavlja novu dionicu njezinog likovnog izraza ipak čini nastavak ranije započetih specifičnih istraživanja i promišljanja,sada već unutar ugašene game tamnog ili crnog tonaliteta s plamenim kolorističkim akcentima.Podsjetimo se s diplomom slikarice na Accademia di Belle Arti u Rimu (2000.),umjetnica je ranijim apstraktnim propitkivanjima na svili, juti ili pamuku, pridodala novi ciklus portreta s prevladavajućim narativnim izrazom i živim lirsko-ekspresivnim nabojem. U krilu liberalnih poticaja postmoderne u Rimu, s nerijetko angažiranim socijalnim sadržajima i prevladavanjem novih tehnoloških medija s najrazličitijim izvedbenim postupcima, I.Puljić se u slobodnijem pikturalnom postupku brzo otvara vizualnim utiscima svjetlosne magije velegrada i njegovim bezbrojnim licima.Gotovo nomadski duh kao da je u ludičko poetskoj imaginaciji, radoznalom traganju,ali i kompozicijskom pročiščavanju i težnji za tehničkom perfekcijom ,pronalazio sigurno utočiste. Zanimljivo je da je Ivana selektirajući materijal, kao očigledno opsesivnu dimenziju njezina stvaralaštva, posegnula za voskom propitujući njegovu kvalitetu, gipkost i podrijetlo, nadasve boju kojoj je dodavala razne pigmente i od svijetlih i prozračnih, preko pastelnih tonova dolazila do sve tamnije game modrih, crvenih, zelenih i konačno tamno sivih i crnih slojeva.Umjetnica bjelodano dokazuje kako uporan sistematičan i inteligentan rad na tehničko-zanatskom usavršavanju može uroditi perfekcijom likovnog doživljaja i upućivati na višeslojnost cijelog prozora. Urbani metež koji u početku može i oduševiti šarenilom i ritmovima suvremenosti,brzo je zasitio slikaricu koja je naklonjena tišinama i smirenim atmosferama iz ekspresionističke zahuktalosti vraća malim ali za nju značajnim stvarima. Prostorna fascinacija vedutama i trgovima, ključanjem života u vječnom Rimu, postepeno se obogaćuje istraživanjima tzv.unutrašnjeg života, krajnje jednostavnim činjenicama svakodnevnice, tamo gdje obitava san,uspomena,osamljenost s obiljem metaforičkih konotacija. Suptilno i nježno autorica jednostavno pročišćenim formama priziva određeni poetski minimalizam, to su ulične svjetiljke, osvijetljeni prozori, konopi sa zastavicama , mirni gradski motivi, ali i kontapunktovi sudarenih ugođaja i ekspresivnih kolorističkih naboja. Istraživanje prostora i zaokupljenost metierskim problemima, razni slojevi voska na drvenim pločama s novim umetanjima metalnih krhotina sa začudnim vizualnim učincima(npr. Tango),nisu kod Ivane tek baština jedne sredine već i vlastito traganje,ona u svojoj viziji toplinom osjećaja želi pomiriti svjetove,uzletom mašte zeli dodirnuti čovjekove duhovne pejzaže. Ako se iza pojavnosti slika Ivane Puljić mogu pronaći tragovi posljedica čovjekove osamljenosti i tjeskobe u turbulencijama suvremenog svijeta, nesumnjivo je lirska ekspresija i zaokret u bogatoj senzualnoj skali otkrio oslobođeni unutrašnji impuls jedne rafinirane i elegantne igre.Uporan rad na stvaranju prepoznatljiva rukopisa koji na konceptualnoj razini doživljavamo vrlo emocionalno i sa snažnim tonovima lirizma,teži dubinskom promatranju svijeta suptilno registrirajući svaku njegovu mijenu. Tonći Šitin __________________________________________________ Skriveni lirski impulsi grada U relativno kratkom vremenskom razmaku slikarica Ivana Puljić artikulira svoj egzistencijalni i umjetnički položaj, koncentrira vlastiti doživljaj svijeta kojeg ne zanima ustaljeni pogled već uvijek nova alkemija brižno selekcioniranih materijala. S diplomom slikarice na Accademia di Belle Arti u Rimu (2000.), mlada je umjetnica ranijim apstraktnim propitkivanjima na svili, juti ili pamuku, pridodala novi ciklus portreta s prevladavajućim narativnim izrazom i živim lirsko-ekspresivnim nabojem. U krilu liberalnih poticaja postmoderne u Rimu, s nerijetko angažiranim socijalnim sadržajima i prevladavanjem novih tehnoloških medija s najrazličitijim izvedbenim postupcima, I.Puljić se u slobodnijem pikturalnom postupku brzo otvara vizualnim utiscima svjetlosne magije velegrada i njegovim bezbrojnim licima. Sudar s posljedicama depersonalizacije i dehumanizacije urbanih centara ne slučajno u njoj potiču sasvim individualan likovni doživljaj koji će je voditi napuštanju mimezisa i ulasku u fantastični svijet simbola i metafora. Zanimljivo je da je Ivana selektirajući materijal, kao očigledno opsesivnu dimenziju njezina stvaralaštva, posegnula za voskom propitujući njegovu kvalitetu,gipkost i podrijetlo, nadasve boju kojoj je dodavala razne pigmente i od svijetlih i prozračnih, preko pastelnih tonova dolazila do sve tamnije game modrih, crvenih, zelenih i konačno tamno sivih i crnih slojeva. Urbani metež koji u početku može i oduševiti šarenilom i ritmovima suvremenosti, brzo je zasitio slikaricu koja se naklonjena tišinama i smirenim atmosferama iz ekspresionističke zahuktalosti vraća malim ali za nju značajnim stvarima. Svijet koji se nekad činio tajnom odjednom postaje stvarnost, najjednostavniji životni podaci i prostori oko nas akumuliraju nove psihološke sadržaje koji su natopljeni poetskim dodirima i skrivenom glazbom Suptilno i nježno autorica jednostavno pročišćenim formama priziva određeni poetski minimalizam, to su ulične svjetiljke, osvijetljeni prozori, konopi sa zastavicama ili vešom,mirni gradski motivi, ali i kontapunktovi sudarenih ugođaja i ekspresivnih kolorističkih naboja. Istraživanje prostora i zaokupljenost oblikovnim problemima, razni slojevi voska na drvenim pločama s novim umetanjima metalnih krhotina sa začudnim vizualnim učincima, u isto je vrijeme istraživanje prostora svijesti, razlomljenih sjećanja, snova i meditacija. Ako se iza pojavnosti slika Ivane Puljić mogu pronaći tragovi posljedica čovjekove osamljenosti i tjeskobe u turbulencijama suvremenog svijeta, nesumnjivo je lirska ekspresija i zaokret u bogatoj senzualnoj skali otkrio oslobođeni unutrašnji impuls jedne rafinirane i elegantne igre. Tonći Šitin __________________________________________________ Vremensko Trojstvo Vrijeme u kojem živimo: suvremeno ,moderno, sofisticirano, ne možemo promatrati bez pogleda u prošlost i budućnost. Sve je povezano, pa tako i vrijeme koje itekako utječe i na umjetničko djelo. čudo nastanka umjetničkog djela najviše je i povezano s trojstvom vremena ili njegovom trostrukom slojevitošću što znači da svaki autor mora naučiti iz prošlosti, biti i djelovati u sadašnjosti, a nadati se i željeti budućnost. A svako je Trojstvo zagonetno i intrigantno, a posebno ono najsvjetlije koje nas hrabri i vodi u teškim trenucima! Ćesto nas umjetnička ostvarenja vraćaju u prošla vremena, ili daju naslutiti buduća: katkad vjerujemo da će biti ljepša, a katkad ne. U svakom slučaju osim estetskog doživljaja navode nas i na razmišljanje! Ivana se uglavnom obraća današnjem promatraču stvarajući radove na kojima prevladaju suvremeni motivi,motivi koji je okruzuju, tehnološke ili graditeljske teme. Ali, gdjegod ćemo vidjeti starinske zavjese nad prozorom, romantično modro nebo osuto zvjezdama, ili stare pločice na zidu, rimske ili splitske, svejedno. Premda su to detalji, svjedoče o povezanosti vremena i prostora, a i o našoj teznji prema Vječnosti. Obrazovanjem koje je stekla u Italiji-koljevci umjetnosti i dalmatinskim korijenima vezanim za Mediteran, Ivana je predodređena znalački izabrati boje i kolorit sljedeći temu koju u tom trenutku predstavlja. Suvremene zgrade gdjegod izgledaju kao jarboli, a robne kuće kao arene što u temeljima danas one i jesu-arene bizarnosti i potrošačkog društva. Trendovski interijeri nagrizeni su detaljima koji potvrđuju brzinu svakodnevnice, što autorica na posebno senzibilan način pokazuje. Suptilan je i zaista poseban i kolorit voska, koji upotrebljava za sliku,koristeći za pozadinu samo jednu boju iznijnsiranu do savršenstva. Glavni motiv,uobličen je linijom koja naglašava prisutnost interijera, sa detaljima, odgovarajućeg kolorita koji potvrđuju njezino poznavanje raznih slikarskih stilova i kanona,i koji naglasavaju autoričinu originalnost, izborom teme, boja i akcentiranih detalja. Ivana Kokić __________________________________________________ Nadarena mlada slikarica Ivana Puljić, već samim izborom slikarske tehnike, ukazuje na produbljen, istraživački odnos u likovnoj umjetnosti, a u centru sadržaja njene slike u enkaustici posreduju autoričin kritički pogled na moderni urbani život s gubljenjem povezanosti čovjeka s prirodom i otuđenosti od sebe samog na jednoj, te izfrustriranosti i površnosti života na drugi strani. Enkaustika, koju je slikarica upotrijebila za svoje najnovije radove, je tehnički postupak slikanja pomoću voska. Smrvljene boje pomiješa s ugrijanim i rastopljenim voskom i u tekućem stanju ih nanosi na drvenu ploču koja vosak i boju djelomično upije. Kad se boja stvrdne, slika očuva trajni sjaj, tonsku snagu i otpornost prema vlazi, ali ne i prema vrućini. Za nanošenje s voskom pomiješanih boja se koristi kistom i ugrijanom bakrenom pločicom. Enkaustiku su kao jedan od načina slikanja upotrebljavali stari Egipćani, najkasnije već u 5. stoljeću prije naše ere. Sama tehnika je bila poznata i u vrijeme antike od 4. stoljeća prije naše ere do početka nove ere. Preko helenističkog slikarstva je enkaustika prešla u rimsko slikarstvo gdje je nalazimo sve do 4. stoljeća. Grci su enkaustiku najprije upotrebljavali za ukrašavanje brodova i dijelova zgrada, od 5. stoljeća prije nove ere također i u zidnom slikarstvu. Za zapadnoevropsku umjetnost su posebno važni portreti na drvenim pločama, koju su bili nađeni na sarkofazima s mumijama u El Faiyumu u Egiptu i spadaju u vrijeme između 1. i 4. stoljeća naše ere. Da li je Ivana Puljić posegnula za starom slikarskom tehnikom svjesno ili intuitivno? Vjerojatno je pri tome važnu ulogu igrao istraživački, posebnostima naklonjen duh slikarice. Njeni portreti u osnovi su ekspresivno snažni, osjetilni, oblikovani bojnom osnovom, odlična karakterizacija mladih, njihovih ovisnosti, očaja i otuđenosti od samihh sebe, odvojenosti. Slike njenjih pop ikona otkrivaju „šupljost" prikazanih, lica nekad djeluju kao maska ili lik koji uistinu nosi masku . Slike Ivane Puljić, iako često jarkih boja, su bogate i u nijansiranju tih istih boja, slikarica je domišljata u preplitanju crta i površina, s čime povećava likovno bogatstvo, ilustracija i s apstraktnim nanosima boja na pozadine slika ili s rezanjem figura u slikama, povećava napetost. Za nanošenje boja autorica jednako vješto koristi bakrenu ploćicu ili kist i još s drugačijim potezima strukturira slikarsku površinu. Nevseli, često i mračni podtonovi enkaustike Ivane Puljić, podsjeća nas na slovensku ilustratoricu Alenku Sottler, koja je za ilustracije pjesama Nika Grafenauera u knjižici „Slovenski pjesnici o prolaznosti" (Mladinska knjiga, 1999) upotrijebila vosak i čađu za predstavljanje što uvjerljivijega osjećaja ljudske prolaznosti. Za doživljavanje suvremenog urbanog svijeta i razmišljanja o životu uopće, slikarica koristi jednu od najstarijih slikarskih tehnika i uz to je još likovno usavršava. Usprkos svojoj mladosti, hoće i može pogledati u tamne strane suvremenog društva i možda upravo u toj kontradiktornosti leži povod da svoje viđenje današnjeg vremena predstavlja u prastarom, zaboravljenom načinu slikanja. Maruša Avgustin